Kiropraktika je mehanoprocedura i predstavlja ručno korigiranje položaja zglobova. Kiropraktika spada u manipulativne tehnike za koje se znalo prije više tisuća godina, što se vidi jos iz biblijskih priča. Kiropraktika sada spada u priznate integrativne medicinske postupke.
Od Hipokrata preko srednjovjekovnih i renesansnih liječnika postupci se nisu mijenjali. Prve manipulacije rađene su tada na temelju sličnosti s kostima i zglobovima životinja. Međutim kao profesija kiropraktika je pokrenuta 1895. god. U Americi u Davenportu, kada je izvjesni g-din. Daniel Palmer uočio vezu između izmeštenog kralješka i problema sa sluhom svog domara. Naime, nakon ručnog namještanja izmeštenog kralješka, sluh domara se odmah bitno popravio. Nakon toga je 1897. god. osnovana i prva škola kiropraktike nazvana po Palmeru – Palmerova škola. Tada je kiropraktika i dobila ime, izvedeno iz reci Chiros-ruka. Praxis-raditi, što bi značilo uraditi rukom.
Najbolji i najkvalitetniji koledži za edukaciju kiropraktora su u Sjevernoj Americi, odakle dolazi i većina kvalitetnih kiropraktora, što donosi veliku razliku u krajnjim rezultatima i izbjegavanju rizika kod svakog pacijenta.
Korijeni današnje kiropraktike nalaze se, između ostalog iu tradicionalnoj kineskoj medicini, prema kojoj struktura svakog tijela određuje njegovu funkciju. Ukoliko dođe do promjene strukture, dolazi do blokade (gubitka pokreta), i na tom mjestu bloka do prekida toka životne energije i do pojave bolesti.
Zadatak kiropraktora je da uoči blok, da ga manipulativnom tehnikom otkloni, a samim tim otkloni neuro-fiziološki blok na određenoj razini, pa da se nakon toga tijelu pruži mogućnost da počne prirodni proces izlječenja.
Do prije 80-tak godina kiropraktika nije smatrana znanstvenom metodom liječenja, ili zbog neobaveštenosti, ili činjenice da su se kiropraktikom bavili zdravsteveno neobrazovani ljudi. Tek prije 50-tak godina, od kada se kiropraktikom bave medicinski obrazovani ljudi, dogodile su se velike promjene unutar same profesije, a promijenio se i odnos zdravstvenog sustava prema njoj. Danas se uloga kiropraktike u tretmanu boli u vratu, križima, zatim kod muskuloskeletnih poremećaja ne može negirati. Najviše sredstava izdvojeno je za provjeru učinkovitosti kiropraktike u tretmanu lumbalnog sindroma. Kiropraktika je u odnosu na druge metode, dokazano najefikasnija u tretmanu diskus hernija lumbalnog i cervikalnog dijela kralježnice.
Ako postoji diskus hernija, protruzija ili prolaps, ove promjene dovode do pritiska na korijen živca, dovodeći zatim do neuro ENDOKRINO patofizioloskog odgovora, odnosno do lučenja tkivnih hormona koji djeluju na okolna tkiva dajuži određene simtome, a prevashodno simptom bola, koji je kod diskus hernije može biti vrlo jakog intenziteta. Diskus hernija se najčešće javlja dorsolateralno, prema intervertebralne otvoru, ili rjeđe dorsomedialno prema kičmenom kanalu. Svaka hernijacija dovodi do mikrosubluksacije (pomicanja) apofiznih zglobova odgovarajućeg segmenta. Bliski kontakt apofiznih zglobova sa živčanim korijenom u predjelu intervertebralnog otvora, također objašnjava nastanak iritacije (draženja), ili kompresije (pritiska) na korijen. Manuelna mobilizacija kralježnice primjenjuje se ovdje kao primarna metoda u akutnom stadiju bolesti. Pored manuelne mobilizacije mekog tkiva lumbalne regije, deblokade apofizarnih zglobova, deblokade sakroilijačnih zglobova, repozicije pomerenog kralješka, neophodna je i antizapaljenski terapija.
Pored diskus hernije, za subluksacije (izmještanje) intervertebralnih zglobova, koje mogu biti uzrok akutne boli u nekom dijelu kralježnice mnogo češće nego discus hernia, kiropraktika je apsolutna terapija izbora. Znanje, stručnost i vještina kiropraktora je iu ovim slučajevima učinkovitija od uporabe lijekova. Kiropraktika je također terapija izbora kod milimetarskog izmještanje prvog vratnog kralješka “ATLASA”, koga pored mikrotrauma, trauma, mogu izmjestiti i okolni mišići uslijed lošeg držanja ili položaja, stresa, napornog fizičkog rada ili vježbanja …
Uvijek treba napomenuti da je rad kiropraktora samo početni impuls na putu izlječenja. Pored kiropraktike tu su i spinalna dekompresija, fizikalne procedure, a kasnije i razni programi vježbi.
Prije svakog tretmana kiropraktora mora se postaviti sigurna dijagnoza pregledom specijaliste fizijatra, snimkom rentgena ili magnetske rezonance, potrebnim laboratorijskim nalazima i eventualno drugim specijalističkim pregledima.
Relativne kontraindikacije (ograničenja) za rad kiropraktora su prijelomi kostiju, neke sistemske bolesti, pacijenti s kardiovaskularnim problemima i neki tumori.
Svaki dobar kiropraktor obavezno pri radu primjenjuje osnovni princip “prvo ne naškoditi” – primum non nocere.
